Ajvaz-Dedo
Ajvaz-Dedo, po kojem su vrelo i okolica dobili ime Ajvatovica, došao je u današnji Prusac s Istoka poslije turskog osvajanja Bosne. Bio je učen i nadasve poduzetan čovjek koji je neumorno radio na unapređivanju svog novog zavičaja i prosvjećivanju naroda. Kroz Prusac teče rijeka Prensa (nekadašnji naziv i samog naselja), koja ni u to vrijeme nije bila za piće, a niti brojni bunari dovoljni za potrebe mjesta. Predaja kaže da je Ajvaz-Dedo nedaleko od Prusca našao snažno vrelo, ali prema mjestu zakrčeno stijenom dugom 74 metra i visokom oko 30 metara. Stijena je ometala provođenje vodovoda, pa se ovaj poduzetni i pobožni dobrotvor 40 dana uzastopce ranim sabah-namazom obraćao Svevišnjem da stijenu rastavi. Četrdeseto jutro učeći nakon namaza Ajvaz-Dedo zaspi i usnije da su se dva bijela ovna sudarila i rastavila stijenu. Prenuvši se iz sna, ugleda stijenu rastavljenu. Duž nastalog koridora kroz stijenu, položene su uskoro drvene cijevi kroz koje je potekla voda u Prusac. U znak Božije blagodati ljudi su počeli pohoditi mjesto gdje se desilo raspuknuće stijene. Ne zna se pouzdano kada je prvo “pohođenje Ajvatovici” održano.
Ajvatovica
Zanimljivo je da “pohod Ajvatovici” svoje periodično vremensko određenje nalazi u tradiciji zemlje Bosne, budući se početak ne vezuje niti za hidžretski kalendar niti za jedan od dva jedina konstitutivno određenamuslimanska blagdana. Naime, obilježavanje Dana Ajvatovice pada u svaki sedmi ponedjeljak po Jurjevu (ili Jujrevu).” Također se kaže: “Ta raspukla stijena nosi ime po legendarnom Ajvaz-dedi. Njemu se pripisuje da je preveo sve ljude sela Vesele na islam, kao i da je doveo vodu drvenim cijevima kroz stijenu za grad. Čini se, međutim, da je vjerovatnije, ako se uzme da je Ajvaz- dedo živio u drugoj polovini XVII stoljeća i kult Ajvatovice poznijeg postanka i tog vremena Dova se na Ajvatovici činila sedmog ponedjeljka poslije Jurjeva, uz prisustsvo više hiljada hodočasnika koji bi 10 dolazili pred stijenu organizovano pod bajracima.
Ovo je ustvari i početak vjerovanja, molitve i učenja Ajvatovice.” Kaže se dalje: “Poslije smjene Mehmed-bega i dolaska u Bosnu Skender-bega, odnosno poslije osvajanja Bosne, u ove krajeve došla je jedna osoba pohvalnih svojstava iz krajeva Anadolije, po imenu Uvejz-dede. Tom prilikom naselio se u kasabu Prusac, koja se u to vrijeme ubrajala među veće kasabe. Godinama je ulagao veliki trud u vjersko prosvjećivanje stanovništva pomenute kasabe i širio islamsko obrazovanje. On je bio taj uzrok prelaska stanovnika tog kraja na islam. Svo kršćansko stanovništvo sela Vesele, u spomenutom kadiluku, primilo je islam zahvaljujući poticajnom djelovanju spomenutog učenjaka. I njihov svećenik po imenu Panča učio je pred Ajvaz-dedom i u jednoj godini uspio naučiti napamet časni Kur’an, pa su ga tamo postavili za muallima u mektebu. On je Boga molio da njegovi potomci, s oca na sina, budu muslimani. Zaslugom spomenutog učenjaka, muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično se uvećalo, a i dalje se širilo. Budući da nije bilo dovoljno vode za piće, mjesno stanovništvo se mučilo i oskudijevalo vodom u Pruscu. Nije bilo u blizini izvora koji bi se tamo doveo, a u mjestu Ajvatovici, pet čejreka sata hoda udaljenoj od spomenute kasabe, izvornu vodu pregrađivala je jako velika stijena. Ova potreba stanovništva, koja se prenosi predajom, zadovoljena je pokretanjem duhovnih snaga spomenutog šejha. On se sklonio pod okrilje Božijeg spasa i svakog jutra, prije izlaska sunca, na spomenutoj stijeni, izlazio je na brežuljak i tu boravio u pobožnosti, moleći da se spomenuta stijena Božijom svemoći, raspukne. Tako je činio punih četrdeset dana. Četrdesetu noć usnio je da se stijena rascijepila i da voda teče. U zoru se digao i sa muridima i učenicima otišao do spomenute stijene i vidio kako je, uistinu, stijena raspukla po sredini i voda teče.
Tamo je uzvišenom Bogu iskazao veliku zahvalnost učeći dovu, a onda je u znak velike radosti ispaljeno iz pušaka. Iza toga napravljeni su čunkovi i voda dovedena u kasabu Prusac. Treba naglasiti da je voda iz stijene kao opomena i sjećanje. Opomena na Allahovu svemoć, a sjećanje na srce i dovu, što bješe jače od kamena. Izvor koji se pije i na kome se žeđ ugasi, žeđ koja je potekla iz duše željna spoznaje, željna potvrde za istinom. Historija je to koja se ne piše, nego očima osvjedočava. Susret je to najtvrđeg i najmekšeg, kamena i duše čovječije. Ovdje vrijeme kao da nema vrijednost. Sve je dio vječnosti pred kojom ljudski um stoji i prelazi u sfere koje ga nadmašuju. Vjera je to čovječe, vjera koja nema ogradu niti granice… Eto, to je Ajvaz-dedo, to je bistri izvor vode, to je Ajvatovica dovište vjernika muslimana koje se ne zaboravlja nikada, pa ni onda kada je bila zabranjena.
Muslimani su, kao uspomenu na Ajvaz-dedu i dovođenje vode u grad, počeli posjećivati Ajvatovicu i učiti dove, poklanjajući se tom čovjeku i Bogu uz zahvalnost što je uradio. Konjanici, razna šarolika bosanska nošnja, učenje illahija, organizovanje bajraktara i povorki, molitve za mir, za kišu i sunce, za dobru rodnu godinu, poštivanje i čuvanje vrela i vode, zelenila i svega što čovjeku treba, postalo je vrijednost Ajvatovice. Nisu za dane Ajvatovice bili samo bajraktari i konjanici, niti samo učenje dova. U danima Ajvatoavice održavaju se razne kulturne, naučne i sportske manifestacije.” Još se spominje: “Ajvatovica je specifičan islamski običaj, ima autohtoni karakter, prerastao iz bogumilskih molitvi za kišu, plodnost i zaštitu ljetnih usjeva, kao dokaz da i dova na Ajvatovici sadrži elemente proljetnih molitvi za dobru godinu, može se navesti okolnost što nakon 12 održane dove pojedini težaci hodočasnici, obijaju i kupe prašinu sa Ajvaz-dedine stijene, da bi njome posuli svoje njive i livade, «kako bi rod što bolje ponio». I legenda o Ajvaz-dedi spominje sušne godine…”
Ajvaz dedo je došao u Bosnu sa sultanom Fatihom II 1463. godine i dobio zadatak da u Skoplju širi Islam. Ajvaz-dedo je Bošnjacima objašnjavao islam na blag i primjeren način, prije svega na ličnom primjeru. Pomagao je mještane i rješavao njihove svakodnevne probleme, što je karakteristično za sufije tog doba. Za Ajvaz-dedu legenda kaže da je pronašavši dobro planinsko vrelo nastojao dovesti vodu u Prusac, koji je oskudijevao vodom. Nedaleko od samog vrela ispriječila mu se stijena duga 74, široka 30 metara. Narodna predaja kaže da se Ajvaz-dedo četrdeset dana uzastopno ranim sabah- namazom obraćao Bogu da stijenu rastavi. Četrdeseto jutro učeći dovu nakon sabah-namaza je zaspao i u snu vidio kako su se dva bijela ovna sudarila i stijena se rastavila. Kada se probudio vidio je stijenu rastavljenu. Nakon toga je Ajvaz-dedo sagradio vodovod od drvenih tomruka (cijevi) i proveo ga kroz spomenutu stjenu do Prusca. Nije poznato koliko je ovaj vodovod bio u ispravnom stanju iza smrti Ajvaz-dede, ali se zna da je prvi popravak vodovoda izvršio Šejh Hasan Kafi Pruščak. Zatim ga je obnovio bosanski namjesnik Miralem-paša početkom 1785. godine. Ovaj vodovod koristi Pruščacima sve do 1931. godine kada je higijenski zavod iz Banja Luke napravio moderan vodovod.
Pohod Ajvatovici podrazumijeva i određenu ceremoniju koja se sastoji iz: klanjanja sabah-namaza na otvorenome, polaska do mjesta okupljanja gdje se uči kur’anska sura Jasin, pijenja kahve ili čaja, formiranja povorke kojnanika na čijem čelu se nalazi bajraktar koji nosi bajrak Ajvaz-dede, učenja ilahijâ, izgovaranja tekbirâ (Allahu ekber – Bog je najveći), prolaska kroz stijenu, učenja kur’anske sure Feth (Pobjeda), te vaza (predavanja) na livadi i zajedničkoga klanjanja podne- namaza na otvorenome.
Nakon 1946. godine, Ajvatovica je bila zabranjena od tadašnjih komunističkih vlasti. Tradicija se obnavlja 1990. godine i otad desetine hiljada muslimanskih vjernika ponovno dolazi na Ajvatovicu. Današnja Ajvatovica se obilježava u vidu manifestacije “Dani Ajvatovice” širom Bosne, a posebno u općinama Srednje Bosne (Gornji Vakuf, Donji Vakuf, Bugojno, Travnik), dok se centralna manifestacija održava u Pruscu. Jubilarna, 500. manifestacija je održana u junu 2010.
