Šta je Ajvatovica?

Ajvatovica je tradicionalno dovište bosanskih muslimana u drevnom gradu Pruscu, i mjesto gdje se u jednom danuokupi najviše ljudi u Bosni i Hercegovini. Iako u sebi ima i vjerskih elemenata Ajvatovica nije samo vjerska manifestacija. Ona ima za cilj okupiti na jednom mjestu veliki broj muslimana i osnažiti ih za budućnost. Stoljećima su se muslimani okupljali na mjestu gdje je, prema kazivanjima, Ajvaz-dedina dova upućena Uzvišenom Bogu raspolutila stijenu i tako Prusac dobiotoliko potrebnu vodu.

Od 1949. godine, kada su krvavo spriječili održavanje Ajvatovice, komunistički režim je bio zabranio ovu manifestaciju. To je trajalo sve do 1990.godine, a od tada je Ajvatovica vjerskokulturna manifestacija čiji se sadržaji prezentiraju nekoliko dana u Bugojnu, Travniku, Donjem Vakufu i Pruscu.

Bajraci, konji, tekbiri, ilahije su sastavni dio duha Ajvatovice. Povorka se približava šehidskim mezarjima iz doba sultana Fatiha i uči fatihu. Na Čardak-han povorka izbija u vrijeme sabah-namaza. Nakon klanjanja sabaha uči sei Ja’sin prusačkim šehidima i svim šehidima Bosne i Hercegovine. Zatim se nakon vrućeg čaja ili kahve vrši prozivka bajraka i formiranje ajvatovačke povorke. Na čelu je, kao i uvijek, bajrak Ajvaz-dedin, a iza njega ostali bajraktari, pješaci i konjanici. Uče se ilahije i tekbiri cijelim putem sve do Ajvaz-dedine stijene na kraju koje se povorka zaustavlja. Tu se uči sura Feth i dova. Po završetku ovog dijela puta povorka izbija na ajvatovičku livadu na vrhu koje se nalazi pripremljena bina sa koje opet prigodni program izvode horovi ilahija ikasida. Ova posebna prilika se koristi za obraćanje uglednih vjerskih ličnosti. Podne namaz predvodi Reisu-l- ulema nakon čega je završen ovaj tradicionalni dio Ajvatovice.

 

Hodočašće na Ajvatovicu – Prusac

Ajvatovica zauzima vidno mjesto u mozaiku bosanskohercegovačke duhovnosti, a sačuvala je u sebi predislamsku nematerijalnu baštinu kroz kult vode, nagovještaj obnavljanja proljeća i magiju plodnosti bilja, stoke i ostalog. Transformirana u islamski ritual, obogaćena mističnom legendom o Ajvaz dedi, Ajvatovica se stoljećima održavala sedmog ponedjeljka nakon Đurđevdana, u današnje vrijeme situacija je malo drugačija. Tih dana vjernici potaknuti dubokim i iskrenim osjećajem zahvalnosti u namjeri da čuvaju uspomenu na Ajvaz-dedu i dovođenje vode u Prusac posjećuju vrelo i uče dove. Vrelo je nazvano Ajvatovica po Ajvaz dedi. Današnja Ajvatovica se obilježava u vidu manifestacije “Dani Ajvatovice” širom Bosne, a posebno u općinama Srednje Bosne (Gornji Vakuf, Donji Vakuf, Bugojno, Travnik), dok se centralna manifestacija održava u Pruscu. Sam pohod Ajvatovici podrazumijeva određenu ceremoniju koja se sastoji od nekoliko segmenata vjerskog obreda, formiranja svečane povorke konjanika koja prolazi kroz stijenu i završava zajedničkim obredom klanjanja podne-namaza na otvorenome.

 

Ko je Ajvaz dedo?

Prema legendi, Ajvaz dedo je živio i djelovao u Pruscu. U njegovo doba u Pruscu nije bilo tekuće vode. Ajvaz-dedo je iznad Prusca pronašao vrelo do kojeg je bilo teško doći zbog strmog i krševitog puta. Voda iz ovog vrela nije mogla dolaziti do Prusca zbog stijene koja se ispriječila ispred nje. Na ovu stijenu je Ajvaz-dedo išao sedam ponedjeljaka po starom Jurjevu i Bogu dovu činio da se stijena rascijepi i da kroz nju voda u Prusac dođe. Taman kada je navršio erbein – četrdesetu jutarnju dovu, vidje u snu kako su se dva ovna sudarila pa odmah rastavila. Sutradan kada je opet došao, našao je stijenu na dvije strane rastupljenu, te je kroz nju vodu do Prusca proveo.

Premda nema ni jednog muslimana u Bosni i Hercegovini, pa i šire, koji nije čuo za Ajvaz dedu i legendu o njemu, ipak historičari još uvijek nisu došli do čvrstih dokaza o tome ko je Ajvaz-dedo i kada je živio? Povjesničari se slažu da je bio historijska ličnost i to je sve. Postoje dva mišljenja o porijeku Ajvaz dede i vremenu u kojem je živo. Prema prvom, Ajvaz-dedo je iz Anadolije došao u Bosnu nakon osvojenja i nastanio se u Pruscu. O njegovom životu i djelovanju u Muvekkitovoj povijesti Bosne stoji: „Poslije osvojenja Bosne, u Bosnu je došla jedna osoba pohvalnih svojstava iz krajeva Anadolije, po imenu Uvejz-dede. Tom prilikom naselio se u kasabu Prusac, koja se ubrajala među veće kasabe. Godinama je ulagao veliki trud u vjerskom prosvjećivanju stanovništva spomenute kasabe i  širenju islamskog obrazovanja, i tako bio uzrokom prelaska na islam stanovnika toga kraja. Sve kršćansko stanovništvo sela Vesela, u spomenu tom kadiluku, primilo je islam zahvaljujući poticajnom djelovanju spomenutog učenjaka. I njihov svećenik po imenu Panča učio je pred navedenim i u jednoj godini uspio naučiti napamet časni Kur‘an, pa su ga tamo postavili za muallima u mektebu. On je Boga molio da njegovi potomci, s oca na sina, budu muslimani. Zaslugom spomenutog učenjaka, muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično se uvećalo, a i dalje se širi.“ Slične informacije vezane za datum, porijeklo i djelovanje Ajvaz-dede nalazimo u sarajevskoj Salnami za 1877-8., godinu, te kod drugih pisaca koji su istraživali život ovog prusačkog velikana .

Prema drugom mišljenju Ajvaz-dedo bio je bogumil, zapravo, jedan od čelnika Crkve bosanske. U svom poznatom djelu Historija bosanskih bogumila Salih Jalimam tvrdi da je historijski utvrđeno da je Ajvaz-dedo bio bogumil, te da je vidljiva asocijacija na relaciji dedo- did bosanskih bogumila. Međutim interesantno je, kako to primjećuje Edin Šaković, da dr. Jalimam ne navodi izvore iz kojih je vidljivo da je Ajvaz-dedo bio bogumil, niti o kakvoj se asocijaciji radi na relaciji dedo-did. Mišljenje da je Ajvaz-dedo porijeklom iz naše zemlje zastupa i dr. Muhamed Hadžijahić, jedan od najpoznatijih bošnjačkih historičara XX vijeka. Interesantno je da Hadžijahić u dva različita teksta datira Ajvaz-dedu u dva različita perida. Na osnovu Ajvaz-dedine kaside koja navodno govori o prodoru kralja Matijaša u Bosnu, a koji se desio 1480. godine, dakle u prvim godinama  islamizacije, Hadžijahić je iznio stav da je Ajvaz-dedo bio alhamijado pjesnik, te da je njegova kasida najstarija alhamijado pjesma u Bosni i Hercegovini. Sedam godina kasnije u tekstu pod naslovom „Pećina u Brateljevićma kod Kladnja kao kultno mjesto“ objavljenom u Glasniku VIS-a, Hadžijahić kaže: „Iako se Ajvaz-dede obično vremenski situira u prvo doba islamizacije, smatramo da se njegovo djelovanje ima datirati u kasnije doba, čak u drugu polovicu XVII stoljeća. On je moguće i jedan od naših alhamijado pjesnika. O svemu tome bit će raspravljano u posebnom radu o Ajvaz-dedi i njegovoj pećini“. Na žalost, dr. Hadžijahić je umro nekoliko godina kasnije (1986.) i, koliko je meni poznato, nije uspio u svojoj namjeri da objavi članak o Ajvaz-dedi i njegovj pećini. 

Tako mnogi historičari kažu da je naprimjer Ajvaz-dedo bio bogumil, zapravo, jedan od čelnika Crkve bosanske. U svom poznatom djelu ”Historija bosanskih bogumila”, Salih Jalimam tvrdi da je historijski utvrđeno da je Ajvaz- dedo bio bogumil zbog molitve na starobogumilskoj hiži, i zbog prefiksa “dedo”, jer su najviši bogumilski dostojanstvenici imali titulu “did, djed.”